Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

120 godina – Ribarski pribor – svitilo

Ribarski pribor – svitilo
Hrvatsko primorje
19. stoljeće
željezo, kovano
133 × 63 × 34 cm
PPMHP EO 1048

Staro kao i sam ribolov, mamljenje ribe svjetlom izgarajućeg drva tradicionalan je običaj na istočnoj obali Jadrana. Željezna rešetka, na kojoj je izgaralo drvo, postavljala se ispred pramca. Najviše se tražilo drvo s mnogo smole, prvenstveno borovo i smrekovo, pa klekovo i bukovo. To je drvo plamsanjem davalo svjetlost, a ribari su govorili: što je plamen silniji, ribolov je obilniji.
Svjećarica, čamac tipa gajete ili guca, bila je nositeljica željeznog svitila. Svjećarice Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka potkraj prošlog stoljeća imale su posadu od tri ribara: špijač, tj. onaj koji vreba (špija) ribu, promatra njezino kretanje i daje znakove za njezino navođenje, a ujedno podržava vatru; navažač vesla upravlja svjetlom svjećarice, a vješt je u poznavanju konfiguracije dna i ribolovnih pozicija; srdar je glavar svjećarice, on upravlja spuštanjem mreže u more i ujedno je vođa čitave ribarske družine.
Za takvu vrstu lova prvenstveno plave ribe bile su potrebne velike količine drva, zbog čega su u velikoj mjeri opustošene šume. Od početka masovnog lova male plave ribe mrežama potegačama pod svjetlom potkraj 15. je stoljeća godišnje bilo u upotrebi i do 400 mreža. Svakoj mreži potegači za čitavu je ljetnu sezonu bilo potrebno oko 120 m3 drva, što je ukupno 48000 m3. Upravo je nabava i priprema drva bila jedna od najvećih stavki u troškovima ribolova.
Održavanje svjetlosne vatre u lovu male plave ribe bio je vrlo težak posao. Posada svjećarice morala je po vjetrovitu vremenu navlačiti navlažene kabanice kako bi mogla izdržati udarce vatre. Često je ribare zahvaćao plamen, pa su se morali gasiti morem.
Ribari su ujutro dolazili u svoje luke crni po licu i rukama, opaljenih brkova i obrva te nagorjele odjeće. Zbog tako teških uvjeta rada posada svjećarice bila je povlaštena u diobi lovine. Dobivala je tri puta više od lovine ribe u novcu i naravi nego obični ribari družiari iz leuta, nosioca mreže. Nedvojbeno, za sve su uložene napore i pretrpjele muke zasluživali takav tretman.
Romantičan je opis odlaska svjećarica s kraja 19. stoljeća, koji nam donosi putopisac Hirc: “Tamo na kraju Bakarskog zaljeva zatitra poput žarka oka crvenkasto svietlo, nu zablišti i drugo, treće, četvrto. Ono biva sve veće, iskre frcaju u zrak sa usijana željeza i padaju cvrčeć u more. Svietla se rasplamtiše i lagano se pomiču, odsievajuć u morskoj dubini čarnim sjajem.”