Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

120 godina – Pek(v)a

Pek(v)a
Kaline
početak 20. stoljeća
keramika, žica, pečeno, pleteno
vis. 13,5 cm, Ø otvora 29,4 cm
PPMHP EO 726

Uz dominantan slavenski sloj u hrvatskoj se kulturi nalazi i niz elemenata koji potječu iz drugih kultura. Primjerice, može se utvrditi da je, između ostaloga, zemljana posuda za pečenje na otvorenom ognjištu – pek(v)a starobalkanskog podrijetla, dakle kulturno dobro koje su Hrvati preuzeli od kultura koje su se nalazile na dinarskome prostoru prije njihova naseljavanja.1 Primjena je bila vrlo jednostavna: zvonoliki se poklopac prekrivao žeravicom i toplim pepelom. Često su takve peke, bez glazure, bile ukrašene jednostavnim geometrijskim motivima u vidu valovnica ili cik-cak linija te su imale po dvije jednostavno profilirane ručice.
Lončarstvo, tj. umijeće pravljenja posuda od gline, iako prapovijesnog podrijetla, još je do sredine 20. stoljeća postojalo i kao vještina seljaka. Lončarski su se proizvodi kupovali na mjesnim sajmovima, koji su najčešće bili vezani uz mjesne pučke svečanosti. Lončarstvom su se bavili u onim mjestima u kojima su postojali izvori lončarske zemlje.
Glavno pomagalo lončarima bilo je ručno ili nožno lončarsko kolo. Ručno je kolo priprostije, dok je rad na nožnom kolu savršeniji. Suđe namijenjeno uporabi na otvorenom ognjištu proizvodilo se na ručnom lončarskom kolu. Na ovom su području najpoznatija lončarska središta bila Rakalj i Hum u Istri, Ladvić i Kotor kraj Crikvenice, Liplje u Gorskom kotaru te Kaluđerovac u Lici. Tim su se poslom uglavnom bavili muškarci, osim u Raklju, gdje su glinene posude izrađivale i žene.
Suvremeni ugostitelji sve češće nude jela pod pekom. Poput Proustovih madeleine kolačića i danas spomen jela pod pekom izaziva nostalgiju za simboličkim vremenom mirisa i okusa nonine kuhinje.